Ah vozovi, vi čudne naprave :)
Imate sami svoje putanje po kojima se niko drugi sem vas ne voza. Ne znam zašto vas volim. Možda baš zbog toga...
U vama se voze: koferi, nada, zamišljenošt, želje, isčekivanje i još svašta nešto...
Na vašim vratima počinju i prestaju čarolije! 
Iz vas izlaze neizmerno srećni koji će pravo sa vrata da ulete u nečiji nestrpljivi zagrljaj i oni izgubljeni koji izadju iza njih i nemaju pojma kuda će dalje.
U vas ulaze uzbudjeni i sludjeni u potrazi za daljinom, koji beže, i oni koji znaju a i oni koji ne znaju kada će da se vrate.
Prozori su umazani suzama i znojem sa drhtavih dlanova.
Vas čekaju i za vama trče. Kasnite uvek kad ne treba i dodjete tačno na vreme takodje kad ne treba.
Još ću da se vratim da vas ogovaram vi silne i moćne naprave, koje bi zaradile milione da znate da pričate ili bar pišete.
Mnogi vam se raduju a mnogi vas i kunu!
 
U tolikim pesmama ste opevani, a mene je jedna danas posebno dotukla.
 
"Vozovi polaze, oni neće čekati. Koliko si mi značila, nikad nećeš saznati!"
 
Ok, ako mi ne kažeš možda i neću saznati. Ali zaboga: Zašto misliš da u mojim snovima više nema mesta za tebe??? TO NIJE ISTINA!! Osim ako i to nisi okačio onako bezveze na fejs :P